Osjećaj da si nekome pomogao ne može se platiti ničim materijalnim

Ovom prilikom Ivan Borojević dao je intervju za jaskanske novine i portal Jaska.hr, a intervju prenosimo u cijelosti:

Ovo priznanje, osobito kada dolazi od kolega vatrogasaca, sigurno je velika čast, ali i obveza. Kako si ga ti doživio?
-Proglašenje Vatrogasne zajednice grada Jastrebarskog za najoperativnijeg vatrogasca na našem području produkt je učestalog i redovitog brzog interveniranja i odricanja velikog dijela slobodnog vremena koje rado provodim u aktivnostima vezanim za vatrogastvo. To mi čini zadovoljstvo, radim to sa srcem te to ne doživljavam kao obvezu. Dobrovoljno vatrogastvo, kao što sam naziv govori, aktivnost je na dobrovoljnoj bazi, a što nije nametnuto ne bi smjelo biti opterećenje. Nadam se da ću obveze koje sam do sada ispunjavao s velikom strašću moći jednako dobro ispunjavati i dalje koliko mi to druge obveze budu dopuštale.

Jednom si nam rekao da si oduvijek želio biti vatrogasac. Sada taj poziv intenzivno živiš. Što te je privuklo vatrogastvu?
-Kao mali dječak uvijek sam s divljenjem gledao oca u vatrogasnoj odori, a nakon svake intervencije imao sam bezbroj pitanja za njega. Da, kao dječak želio sam biti vatrogasac kao moj otac. Još kao mali klinac imao sam potrebu pomagati nevoljnima (davati sitan novac prosjacima, pomagati slabijima, djeci s teškoćama…). Za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva 1998. naravno da je nogomet bila najpopularnija igra u svim kvartovima i igrao se po svim ulicama, livadama i igralištima. Tako je bilo i u mojoj ulici. Dečki bi podijelili uloge: Prosinečki, Šuker…, a ja sam sebi dodijelio ulogu pružatelja prve pomoći, napravio provizorna nosila, uzeo iz kuće zavoje, flastere i druge rekvizite iz kutije prve pomoći i pomagao „ozlijeđenima“. Ne znam zašto, ali oduvijek sam volio pomagati. Često se tog prizora sjetim na intervencijama u prometnim nesrećama kada surađujemo s ekipama Hitne pomoći.

Prošle si godine sudjelovao u preko 30 raznih intervencija. To su sve odreda teške i tužne situacije. Kako ti to doživljavaš?
-Svaki izlazak na intervenciju stresan je i izlučuje puno adrenalina. U trenucima same intervencije nužno je biti sabran, razmišljati o koracima koje treba rutinski obaviti i biti timski igrač. Nema tu mjesta empatiji već treba djelovati maksimalno brzo i efikasno. Osobito su stresne intervencije kod prometnih nesreća kad o spretnosti, brzini i znanju ekipe ovisi nečiji život. Naravno da požar i spašavanje imovine zahtijeva jednako intenzivan angažman, ali kad je ljudski život ugrožen, bilo u prometnoj nesreći ili požaru, važno je biti koncentriran na posao koji treba odraditi . Tek kasnije, kad adrenalin popusti, možeš dozvoliti emocijama da prorade. Osjećaj da si nekome pomogao ne može se platiti ničim materijalnim.

Vatrogasci u mnogim situacijama riskiraju vlastite živote. Kataklizmu koju proživljavaju vatrogasci u Australiji teško je gledati. Ti si bio na dislokacijama na Jadranu, također u teškim situacijama. Doživljavate li vi sebe kao heroje ili jednostavno samo želite pomoći?
-Svaka vatrogasna intervencija sa sobom nosi i određeni rizik. Kad bi vatrogasci razmišljali negativno, ne bi mogli djelovati. Vatrogasci su altruisti. U trenucima intervencije u glavi vatrogasca je jedino kako pomoći i spasiti. Naravno da smo educirani, izvježbani te ne srljamo bez odgovarajuće opreme i pripreme. Mislim da se niti jedan vatrogasac ne osjeća herojem. Valjda je ljudskoj naravi ugrađen osjećaj za pomaganjem drugome te se to doživljava kao nešto prirodno, nešto što se podrazumijeva.

-Kako vidiš sebe u budućnosti kada je u pitanju tvoj poziv dobrovoljnog vatrogasca?
-Moja mama kaže da sam više u DVD-u nego doma. Možda je i u pravu. Gotovo svaki slobodni trenutak rado provodim u aktivnostima vezanim za vatrogastvo. Ne osjećam to kao obvezu ili tlaku, jer da je tako odavno bih odustao, već mi čini veliko zadovoljstvo. Osjećaj da si koristan i pomažeš u nevolji i dalje u meni pobuđuje želju za daljnjim ustrajnim operativnim i organizacijskim angažmanom u vatrogastvu.